Camino i Peregrina pročitao sam gotovo „na dušak“. Došavši do kraja prepoznah identične riječi,
važne za ključne trenutke mog životnog puta. Prepoznah nešto veliko – „Ovakvo što još nisam
susreo“.
Prvi upečatljivi i neprevarljivi dojam bio je „sve je istinito“. Toliko iskreno da sam joj morao reći:
„Peregrina, ovako iskren tekst ljudi ne objavljuju!“ A, opet tako mi je milo što je napisan, što sam
čitao (i opet čitao) ovaj posve neobičan i istinit zapis o drevnom hodočasničkom putu sv.Jakovu.
Hodan – „učinjen“ od nekog mi suvremenika. Nekoga koga poznajem. Nekoga čije su mi pripreme bile
poznate samo izvana jer ono iznutra nisam znao.
Tek mi je nakon čitanja puno toga bilo jasnije, pa i moje nekadašnje iznenađenje na Eminino „Idem
na Camino“, sada je manje „grom iz vedra neba“.
Sjetih se Siniše Glavaševića i njegove Priče o priči u kojoj kaže: „Priča mora biti iskrena. Učini li vam se
da lažem, odmah zatvorite knjigu i ne slušajete. Onda to sigurno nisu priče za vas .“ Nisam je zatvorio
ni na trenutak. Niti pomislio. Camino i peregrina za mene je potpuno iskrena.
Peregrina, vjerujem ti svaku riječ i svaki korak. Možda sam baš zbog toga, dok sam čitao u duhu „činio
Camino“, kojim si me vodila.
Hvala ti Peregrina što si ispisala ove stranice .
Hvala ti što si hodala sve ove korake, što si pristala „udahnuti i izdahnuti“, primiti i dati.
Hvala ti što si poslušala zov i imala hrabrosti ( i ludosti?).
Hvala ti za tvoju iskrenost kojom si nas vodila u usponima svoje duše, za ovaj posebni stil pisanja.
Lakoća mog čitanja pokazuje majstoriju tvog pisanja. Ima nešto zarazno, a nije opasno, u ovom što si
nam darovala. Potpuno caminovsko. Živo. I to je Camino. Živ i zove. Zove po tvojim koracima i ovim
stranicama. Zapravo tiho mi viče.
„Znam“ – rekao je Siniša „ništa više nikad neće biti isto. Ni koraci, ni misli, ni (riječi) noći, ništa više
nije dovoljno usamljeno i daleko“.
Vjerujem da će svatko tko bude čitao u otvorenosti srca, kojom je pisan Camino i Peregrina, doživjet
ono što sam i ja doživio, ali ne umijem iskazati.
o. Đani Kordić OCD
„Pustit ću Camino da me odgaja.“ – nakon što se pročita cijelo iskustvo putovanja od oko 730 km,
koje je Emina poduzela, ova rečenica može se staviti kao središte cijelog svjedočenja. Kada se zatvori
posljednja stranica, shvatit će se koliko je sve imalo smisla – svaki korak, svaki žulj, svaki zalogaj. Na
mahove se možda čini da bi knjiga mogla biti i kraća jer se na prvi pogled neki opisi ponavljaju i
opetovano se opisuju svakodnevne, gotovo banalne stvari. Jesti, piti, tuširati se, spavati, hodati, pa
sve ispočetka. No upravo taj opis svakodnevice daje draž ovom duhovnom putopisu, punom opisa
unutarnjih duhovnih i emocionalnih stanja.
To je upravo čar ljudskog življenja – unutar banalnosti pronaći smisao i vidjeti kako su banalnosti
našeg života duboko smislene. To su pukotine kroz koje prosijava svjetlo Onostranoga. Zrake
božanskoga koje obasjavaju naš zivot, koji je u biti kretanje, putovanje. Prvi kršćani nazivali su se
„ljudi Puta“, a hodočašće je bilo važna dimenzija religioznog života. Danas smo to zaboravili jer se u
svetišta vozimo. Hodočašće u svojoj biti nije samo hodanje, nego prepuštanje u ruke Božjeg vodstva.
Čovjek bez tehnike, bez gadgeta, prepušten prirodi, snagu dobiva ako zna cilj i ako dopušta Bogu da
ga prema tom cilju vodi. Bog neće govoriti u uho, nego će davati znakove. I to je važan doprinos ovog
duhovnog dnevnika. Emina nas kroz svoje iskustvo poučava kako Bog uvijek šalje znakove, a mi ih
moramo i prepoznati i slijediti.
Prepuštanje, prepoznavanje i nasljedovanje. Tri su najvažnije riječi ove knjige, ali i duhovnog života
koji dopušta da ga od Boga darovana stvarnost odgaja, kako bi mogao ići dalje svojom
svakodnevicom.
Mr. sc. Mladen Milić
