Bob Dylan tijekom druge polovice sedamdesetih prolazi put od osobne oluje, preko žudnje i lutanja, do kršćanskog odgovora na albumu Slow Train Coming.
Blood on the Tracks: gubitak zaklona
Kad danas redom slušamo Blood on the Tracks, Desire, Street-Legal i Slow Train Coming, teško je izbjeći osjećaj da se pred nama odvija neko unutarnje putovanje. Naravno, lako je biti pametan naknadno. Znamo što se dogodilo 1979. i zbog toga postoji opasnost da u svakoj starijoj Dylanovoj pjesmi tražimo skrivenog Krista, u svakoj oluji biblijsku oluju, u svakoj grobnici uskrsnuće, a u svakom spomenu Boga nagovještaj obraćenja. To bi ipak bilo prejednostavno. Biblija kod Dylana nije počela sa Slow Train Coming. Ona je u njegovim pjesmama prisutna gotovo od samog početka. Njegov je jezik oduvijek bio pun proroka, suda, potopa, grijeha, Abrahama, Kaina, Mesije, apokaliptičnih slika i starozavjetnog osjećaja da ljudski postupci imaju posljedice. Ono što se tijekom druge polovice sedamdesetih mijenja nije toliko njegov rječnik koliko odnos prema tom rječniku. Biblijske slike postupno prestaju biti samo slike. Kao da postaju osobnije, opasnije i bliže njemu samome. Zbog toga priču o njegovu obraćenju ne bih započeo sa Slow Train Coming, pa čak ni sa Street-Legalom, nego s Blood on the Tracks. To još uvijek nije religiozan album u klasičnom smislu. U njegovu središtu nije Bog nego ljubav koja se raspala i čovjek koji polako shvaća da ljubav možda nije mogla nositi svu težinu koju joj je stavio na leđa. Dylan na tom albumu zvuči ranjeno na način na koji prije gotovo nikada nije zvučao. Naravno, i dalje se skriva iza likova, mijenja perspektive, pretvara autobiografiju u fikciju i fikciju u autobiografiju, ali iza svega osjeća se nešto stvarno: neki dotadašnji svijet više ne postoji. U „Tangled Up in Blue“ pokušava ga ponovno sastaviti iz komadića. Ljudi se susreću pa nestaju, godine prolaze, prošlost i sadašnjost prelaze jedna u drugu, kao da se vlastiti život više ne može ispričati jednom ravnom crtom. U „Idiot Wind“ ta se nesigurnost pretvara u bijes, ali prava snaga pjesme dolazi onda kada se optužba počne vraćati onome koji je izgovara. Više nije kriva samo druga osoba. Na kraju su krivi oboje. Problem više nije samo u tome što je netko nekoga izdao, nego u nečemu mnogo neugodnijem: ljudi imaju sposobnost uništiti upravo ono što im je najvažnije. Tu još nema izravnog kršćanskog govora o grijehu, ali iskustvo koje Dylan opisuje nije daleko od njega. Čovjek otkriva da neprijatelj nije samo izvan njega.
Zato mi je „Shelter from the Storm“ posebno važna. U njoj postoji netko tko pripovjedaču pruža zaklon. On dolazi iscrpljen i izložen nevremenu, a žena mu daje utočište. Kroz pjesmu prolaze slike trnja, krune, pustinje, progona i iskušenja, zbog čega joj se kasnije lako mogu pridavati religijska značenja, ali ne treba od nje praviti skrivenu kristološku alegoriju. Ona je prije svega pjesma o ljubavi. Ipak, zanimljivo je kakvu ulogu ljubav dobiva: ona više nije samo bliskost ili strast, nego gotovo spasenje. Mjesto na kojem se čovjek može sakriti od oluje. Problem je što je to mjesto izgubljeno. Možda je upravo to najvažnije što se događa na Blood on the Tracks: Dylan još uvijek traži utočište u drugom čovjeku, ali više nije siguran da ga ondje može trajno pronaći. Na kraju ostaje nešto poput „If You See Her, Say Hello“, tišina nakon eksplozije. Bijes je prošao, ostala je odsutnost. Netko nedostaje. Ta će se odsutnost tijekom sljedećih nekoliko godina samo širiti. Najprije nedostaje žena, onda dom, onda smisao, a naposljetku se počinje naslućivati pitanje nedostaje li nešto mnogo veće.
Desire: žudnja, putovanje i praznina
Godinu poslije dolazi Desire i odjednom se sve otvara. Nakon zatvorenog i intimnog svijeta prethodnog albuma Dylan izlazi na cestu. Tu su Meksiko, pustinje, granice, grobnice, odmetnici, boksači, cigani, žene i bjegunci. Scarlet Riverina violina daje albumu neki drevni, gotovo obredni ugođaj, a iza svega tog kretanja ostaje isti nemir. Gotovo svi na Desireu nekamo putuju, ali rijetko tko zna što će pronaći kada stigne. Zato je naslov albuma tako dobar: Desire, žudnja. Netko želi ljubav, netko pravdu, netko novac, netko bijeg, netko pustolovinu, netko povratak kući. Ljude pokreće želja, ali ih ona rijetko dovodi onamo kamo su mislili da idu. I tu se počinjemo približavati nečemu što je teško ne nazvati duhovnim, ne zato što Dylan propovijeda, nego zato što se iza svega javlja jednostavno pitanje: što ako čovjek može željeti više nego što mu ovaj svijet može dati? „Isis“ je možda najljepši primjer toga. Čovjek napušta ženu, odlazi u pustolovinu s tajanstvenim strancem, očekuje blago, nalazi grobnicu, nailazi na prazninu, njegov suputnik umire, a on se na kraju vraća Isis. Lako je danas u svemu tome čuti kršćanske odjeke – odlazak, smrt, grobnicu, prazninu i povratak – ali možda je zanimljivije promatrati pjesmu kao staru priču o inicijaciji. Čovjek mora napustiti vlastiti život i otići za nečim za što misli da mu nedostaje, da bi tek na kraju puta otkrio da ono što je tražio možda nikada nije bilo tamo.
„One More Cup of Coffee“ još je tajanstvenija. Tu je žena, njezina neobična obitelj, otac, zvijezde i dolina prema kojoj pripovjedač mora krenuti. Još jedna šalica kave prije odlaska. Malo koja Dylanova pjesma iz tog vremena tako snažno prenosi osjećaj prijelaza, kao da čovjek sjedi posljednjih nekoliko minuta u poznatom svijetu prije nego što mora krenuti nekamo gdje ne zna što ga čeka. Na Desireu Dylan još uvijek odlazi, i upravo će zato dvije godine poslije pitanje iz „Señora“ biti toliko važno: kamo zapravo ide? Prije toga tu je i „Romance in Durango“, još jedna pjesma bijega, puna Boga, svećenika, starih molitava, Magdalene, nasilja i smrti. Religija je posvuda, ali još uvijek pripada krajoliku. Bog promatra, crkva postoji, molitve postoje, ali čovjek svoju budućnost još zamišlja uz drugu osobu. „Oh, Sister“ već ide korak dalje. Tu se pojavljuje zajednički Otac, govori se o smislu života, ljubavi, Božjem vodstvu, smrti i ponovnom rođenju. Ne treba zaboraviti da je pjesmu Dylan napisao s Jacquesom Levyjem pa bi bilo previše jednostavno iz nje izvlačiti njegovu osobnu teologiju, ali nešto se ipak mijenja. Religijski jezik više nije samo ukras. Istodobno je sve još zamršeno: žena, Bog, ljubav, spasenje i strah od napuštanja gotovo se stapaju. Kao da Dylan još nije do kraja odvojio ono što očekuje od ljubavi od onoga što će uskoro početi očekivati od Boga.
Od Sare do Street-Legala
I onda dolazi „Sara“. Nakon svih pustinja, grobnica i odmetnika odjednom nestane cijela scenografija. Ostanu žena, djeca, uspomene i čovjek koji bi htio vratiti ono što mu izmiče. Upravo zato mi je ta pjesma važna za razumijevanje onoga što će uslijediti, iako sama po sebi nije religiozna. U njoj vidimo koliko je malo ostalo od Dylanove stare samodostatnosti. Čovjek kojega je cijela generacija pretvorila u proroka ovdje ne može pronaći način da spasi vlastiti brak. Možda čovjek ponekad mora doći baš do takvog mjesta da bi počeo tražiti dalje. I tada stižemo do Street-Legala. Ako je Blood on the Tracks bio rana, a Desire lutanje, Street-Legal zvuči kao čovjek koji se našao na rubu. Atmosfera je gušća, mračnija i apokaliptičnija. Biblijske slike više ne prolaze pjesmama samo kao dio Dylanova uobičajenog poetskog inventara, nego počinju zvučati kao da njima pokušava protumačiti nešto što mu se stvarno događa. Već „Changing of the Guards“ nosi promjenu u naslovu. Smjena straže. Jedan poredak završava, drugi dolazi. Pjesma je puna anđela, pastira, lanaca, idola, Edena, vatre, mira i smrti. Kao i mnogo toga kod Dylana, nemoguće ju je svesti na jedno značenje, ali osjećaj prijelaza teško je previdjeti. Nešto staro više ne može ostati.
Señor: pitanje o smjeru
A onda dolazi „Señor“, za mene središnja pjesma cijelog tog puta. Ne zato što je najkršćanskija – nije – nego zato što još nije stigla do odgovora. U njoj prvi put čujemo čovjeka koji više ne pita samo što mu se dogodilo ili gdje je nestala žena koju voli. Pitanje je mnogo veće: kamo mi uopće idemo? Možda prema običnom mjestu, možda prema Armagedonu. Odjednom cijeli svijet djeluje kao da stoji na rubu nečega. Tu su križ, zmaj, vatra, klečanje, glasovi, slutnja suda i osjećaj da se veze s dotadašnjim životom moraju presjeći. Pri kraju se javlja i želja da se prevrnu stolovi, slika koju je teško čuti bez asocijacije na Krista u Hramu. Ali meni je još važnije nešto jednostavnije: pripovjedač više ne zna put. To kod Dylana nije mala stvar. Njegova je javna persona godinama bila čovjek koji vidi ono što drugi ne vide, koji raskrinkava laži i zna što se nalazi iza kulisa politike, ljubavi i povijesti. Sada pita nekoga drugoga zna li kamo idu. Tu se nešto slomilo. U „Isis“ čovjek je barem mislio da zna zašto putuje. U „One More Cup of Coffee“ znao je da mora krenuti prema dolini. U „Romance in Durango“ znao je od čega bježi. U „Señoru“ više nije siguran ni u cestu. I upravo zato pjesma zvuči gotovo kao molitva, čak i ako još ne znamo kome je upućena. Na kraju Street-Legala, u „Where Are You Tonight?“, kao da se prolazi posljednji dio te noći. Pjesmom prolaze žrtva, zabranjeni plod, rane, unutarnji neprijatelj, raj i novi dan. Čovjek zvuči gotovo iznenađeno što je još živ.
Slow Train Coming: odgovor i vjera
A onda dolazi Slow Train Coming i razlika je golema. Godinama je Dylan postavljao pitanja, a sada govori kao čovjek koji je uvjeren da je pronašao odgovor. Zato „Gotta Serve Somebody“ djeluje gotovo kao sažetak svega što joj je prethodilo. Možeš biti slavan ili nepoznat, bogat ili siromašan, političar, liječnik, propovjednik ili kriminalac, možeš misliti da si potpuno slobodan, ali nekome ćeš služiti. Kad tu pjesmu slušamo nakon Desirea, ona dobiva još jednu dimenziju. Žudnja koja je na tom albumu pokretala ljude više nije neutralna. Ona ima smjer. Ono čemu čovjek daje svoju želju na kraju postaje ono čemu služi. „Precious Angel“ pokazuje još jednu veliku promjenu. Žena više nije posljednja stanica. Ona može biti voljena, može biti važna, ali sada pokazuje prema nečemu iznad sebe. To je gotovo potpuna suprotnost svijetu Blood on the Tracks, gdje je druga osoba još mogla biti zaklon od oluje. Dylan kao da sada govori da nijedan čovjek ne može biti konačni zaklon drugome čovjeku. U „I Believe in You“ taj novi odnos više nije samo teološka tvrdnja nego nešto osobno i neugodno. Vjera ga može ostaviti samoga, može izazvati podsmijeh i udaljiti ga od ljudi, ali on joj ipak ostaje vjeran. Upravo zbog toga ta mi je pjesma uvjerljivija od nekih njegovih otvorenije propovjedničkih pjesama iz tog razdoblja. Ne zvuči kao pobjednik, nego kao čovjek koji je pronašao nešto od čega više ne može pobjeći.
Završna „When He Returns“ gotovo je potpuna suprotnost „Señoru“. U „Señoru“ čovjek pita kamo cesta vodi, a u „When He Returns“ vjeruje da zna kamo vodi cijela povijest. Krist više nije jedna moguća slika među mnogima, nego središte. Nakon svih grobnica, oluja, pustinja, žena, granica, bjegova i lutanja Dylan govori kao čovjek koji vjeruje da svijet ipak ima konačni smisao i da taj smisao ne ovisi o njemu. Upravo zbog toga ova četiri albuma vrijedi slušati zajedno. Ne zato što bismo trebali izmisliti urednu priču prema kojoj je Dylan već tijekom Blood on the Tracks znao da će četiri godine poslije postati kršćanin. Vjerojatno nije, i upravo je zato cijela stvar zanimljivija. Na Blood on the Tracks gubi nešto za što je mislio da će ga spasiti. Na Desireu kreće tražiti nešto drugo. Na Street-Legalu počinje sumnjati da uopće zna kamo ide. A na Slow Train Coming govori kao čovjek koji vjeruje da je pronašao Onoga koji zna put.
Zašto je Señor ključna pjesma
Zato mi se „Señor“ stalno vraća kao ključ cijele priče. Ne „Gotta Serve Somebody“, ne „When He Returns“, pa čak ni „I Believe in You“. Sve su to pjesme čovjeka kod kojega je odluka već donesena. „Señor“ stoji neposredno prije nje. U toj pjesmi još čujemo nesigurnost, strah i čovjeka koji više ne razumije mjesto na kojem se našao. Stari svijet još nije potpuno nestao, novi još nema jasno ime. Postoji samo osjećaj da se ovako više ne može. „Señor, señor, do you know where we’re headin’?“ Možda se cijeli put od Blood on the Tracks do Slow Train Coming doista može svesti na to pitanje. Najprije se raspala ljubav. Iz nje je ostala žudnja. Žudnja je čovjeka odvela na put. Put ga je doveo do mjesta na kojem više nije znao kamo ide. I tek tada je počeo tražiti nekoga tko zna.
Obraćenje kao završetak procesa
Zbog toga Dylanovo obraćenje, barem kada ga promatram kroz ova četiri albuma, ne djeluje kao neki neobjašnjivi rez u njegovoj karijeri. Mnogo više izgleda kao završetak procesa koji se neko vrijeme odvijao ispod površine pjesama. Prije nego što je mogao reći da je pronašao odgovor, morao je izgubiti stare odgovore. Morao je shvatiti da ljubav sama nije dovoljna, da bijeg nije dovoljan, da putovanje nije dovoljno, pa ni vlastita inteligencija, ironija i sposobnost da prozre druge ljude. Morao je, na neki način, prestati biti čovjek koji uvijek zna. Tek tada je mogao postati čovjek koji pita. A možda obraćenje upravo tu i počinje: ne u trenutku kada čovjek već ima Boga, nego u trenutku kada prvi put ozbiljno posumnja da sam sebi nije dovoljan. Zato mi na kraju cijelog tog razdoblja najvažnija riječ ipak nije ni „faith“, ni „Jesus“, ni „salvation“. Možda je to ona jednostavna riječ koju je Dylan još 1976. stavio na naslov albuma – Desire. Žudnja. Jer prije nego što čovjek pronađe ono u što će vjerovati, mora shvatiti da sve ono za čim je dotad žudio ipak nije dovoljno.