Kako nastaje ikona pitanje je koje otvara cijeli svijet strpljivog rada, molitve, tradicije i precizne umjetničke vještine.
Ikona nije samo umjetnička slika. U kršćanskoj tradiciji Istoka ona je “prozor u vječnost”, vidljivi znak nevidljive stvarnosti. Zato se za ikonopis često kaže da se ikona ne slika, nego piše. Svaki potez kista, svaki sloj boje i svaki simbol imaju svoje značenje.
Iako gotova ikona može djelovati jednostavno i smireno, njezina izrada zahtijeva mnogo vremena, strpljenja i poznavanja tradicionalnih tehnika koje se prenose stoljećima. U nastavku donosimo pregled osnovnih koraka nastanka jedne ikone.
Odabir i priprema daske
Tradicionalna ikona nastaje na drvenoj dasci. Najčešće se koriste lipa, topola ili jela jer su stabilne i manje podložne pucanju.
Na poleđinu se često ugrađuju ojačanja kako bi se spriječilo savijanje drveta tijekom godina. Mnoge daske imaju i takozvani “kovčeg”, udubljeni središnji dio koji simbolično odvaja sveti prostor prikaza od vanjskog svijeta.
Prije početka rada drvo mora biti potpuno suho i stabilizirano.
Nanošenje platna
Na pripremljenu dasku lijepi se tanko laneno ili pamučno platno. Ovaj korak služi kao dodatna zaštita od mogućih pukotina i pomicanja drveta.
Platno se natapa tradicionalnim ljepilom na bazi životinjske želatine te pažljivo zateže preko površine daske.
Nakon sušenja površina postaje čvrsta podloga za sljedeću fazu rada.
Levkas – stvaranje bijele podloge
Nakon lijepljenja platna slijedi nanošenje levkasa.
Levkas je tradicionalna smjesa krede i ljepila koja se nanosi u više tankih slojeva. Svaki sloj mora se osušiti prije nanošenja sljedećega.
Kada je podloga potpuno suha, pažljivo se brusi dok ne postane glatka poput porculana. Upravo ta bijela površina omogućuje da boje kasnije zadrže svoju svjetlinu i dubinu.
Ovaj korak često traje nekoliko dana.
Crtež i prijenos kompozicije
Nakon pripreme podloge ikonopisac prenosi crtež na dasku.
Kod tradicionalnih ikona koriste se provjereni povijesni predlošci koji su nastajali kroz stoljeća. Cilj nije stvaranje individualnog portreta, nego vjerno prenošenje teološke poruke i ikonografske tradicije.
Crtež se može prenijeti pomoću paus-papira, šablona ili slobodnim crtanjem.
Nakon toga označavaju se svi važni elementi: lica, odjeća, arhitektura, natpisi i aureole.
Pozlata
Jedan od najprepoznatljivijih dijelova ikone jest zlatna pozadina ili aureola.
Zlato u ikonama ne predstavlja materijalno bogatstvo. Ono simbolizira Božju svjetlost, nebesko kraljevstvo i vječnost.
Prije polaganja zlatnih listića podloga se priprema posebnim sredstvima za pozlatu. Nakon što podloga postigne odgovarajuću ljepljivost, pažljivo se polažu izuzetno tanki listići zlata.
Svaki dodir zahtijeva preciznost jer je zlatni list tanji od ljudske vlasi.
Nakon poliranja zlato dobiva karakterističan sjaj koji se mijenja ovisno o kutu svjetlosti.
Slikanje temperom
Tradicionalne ikone najčešće se slikaju jajčanom temperom.
Pigmenti u prahu miješaju se sa žumanjkom i vodom te tako nastaje boja kakva se koristi već više od tisuću godina.
Za razliku od klasičnog slikarstva, ikonopis se razvija od tamnijih prema svjetlijim tonovima. Svaki novi sloj boje donosi više svjetla.
Ovaj postupak ima i simbolično značenje: čovjek se kroz Božju milost preobražava i približava svjetlu.
Posebna se pozornost posvećuje licima i rukama jer upravo oni prenose duhovni karakter prikazane osobe.
Natpisi i završni detalji
Nakon dovršetka slikanja dodaju se natpisi.
Na ikonama se imena svetaca ne pišu samo radi identifikacije. Natpis potvrđuje identitet prikazane osobe i dio je same ikonografske cjeline.
Završavaju se sitni detalji, ukrasi na odjeći, aureole i završni svjetlosni naglasci.
Zaštita ikone
Kada se svi slojevi potpuno osuše, ikona se štiti posebnim zaštitnim premazom.
Taj sloj čuva boje od vlage, prašine i utjecaja vremena te omogućuje da ikona desetljećima ili čak stoljećima zadrži svoj izgled.
Mnoge povijesne ikone koje danas gledamo nastale su upravo zahvaljujući pažljivoj pripremi i kvalitetnim materijalima.
Više od umjetnosti
Iako ikonopis zahtijeva tehničko znanje i umjetničku vještinu, njegova je svrha mnogo dublja od samoga stvaranja slike.
Ikona nije zamišljena kao ukras ni kao predmet divljenja umjetničkoj tehnici. Njezina je zadaća voditi promatrača prema molitvi, sabranosti i susretu s otajstvom koje prikazuje.
Zbog toga ikonopis kroz stoljeća ostaje jedinstveni spoj umjetnosti, teologije i molitve – tradicija koja i danas govori suvremenom čovjeku jednako snažno kao i nekada.