Piše: Goran Rukavina
U godini kad franjevački svijet obilježava 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškog, izlazi roman koji ga ne prikazuje kao sveca, nego kao dječaka koji još ne zna hoće li imati hrabrosti krenuti.
Prije 800 godina, u noći s 3. na 4. listopada 1226., u Asizu je umro čovjek čiji je životni put i danas jedan od najprepričavanijih u povijesti kršćanstva. Ove godine, proglašenoj Jubilarnom godinom u povodu te obljetnice, franjevački redovi diljem svijeta ponovno se vraćaju njegovu liku. Ne samo kao svecu iz davne prošlosti nego i čovjeku čiji život još postavlja pitanje: što znači prepoznati vlastiti poziv i imati hrabrosti krenuti kad još ne znaš kamo će te taj put odvesti?
Franjo prije nego što je postao svetac
Upravo u tom kontekstu roman Gorana Rukavine Asiški dječak dobiva posebno značenje. Riječ je o romanu za mlade koji ne počinje s Franjom kakvoga poznajemo s oltara, fresaka i iz životopisa. Vraća se u vrijeme prije nego što je svetac uopće postojao u svijesti ljudi. Tu je samo dječak iz Asiza, sin bogatog trgovca, kojemu zapravo ništa ne nedostaje, a ipak ga pogled stalno vuče prema putu koji vodi izvan grada.
Rukavina izbjegava klasični hagiografski pristup. Njegov Franjo ne zna od početka kamo ide niti ima spremne odgovore. Griješi, zanosi se, sumnja, vraća se i ponovno pokušava. Želi otići, ali ni sam još ne zna traži li nešto ili od nečega bježi. Upravo je u toj nesigurnosti blizak mladom čitatelju. Ovo nije priča o čovjeku koji već zna da će postati svetac, nego o dječaku koji tek pokušava otkriti što će učiniti sa sobom.
Dječak pred putem koji još nema ime
Radnja ga prati kroz odluke koje se u trenutku kad ih donosi ne čine presudnima. Otići na trg umjesto u školu. Poslušati oca i ući u radionicu ili mu se suprotstaviti. Slušati priče ljudi koji su vidjeli svijet izvan Asiza. Sanjati o viteštvu i ratu. Svaka od tih odluka otvara nešto novo, a Franjo još nema dovoljno iskustva da bi znao kamo ga vode.
Sukob s ocem: sigurnost ili sloboda
Posebno mjesto u romanu zauzima odnos s ocem. Njihov sukob nije postavljen kao jednostavan sukob dobra i zla. Otac nije negativac koji priječi sinu da postane ono što treba biti. On poznaje svijet rada, odgovornosti i posljedica. Franjo poznaje nemir koji još ne zna objasniti. Jedan želi sinu osigurati život, drugi još ne zna kakav život želi.
U jednoj od njihovih prvih rasprava otac mu govori da osjećaji ne drže kuću. Franjo odgovara da ni zidovi ne mogu zadržati čovjeka koji želi izići. U nekoliko rečenica već je postavljeno ono što će se protezati romanom: sigurnost s jedne strane i potreba da se prijeđe poznata granica s druge.
Klara i pitanje identiteta
I Klara, jedan od važnih likova Franjina mladenačkog svijeta, unosi drukčiji pogled. Kad joj Franjo govori o odlasku i svijetu izvan grada, ona mu postavlja jednostavno pitanje: zašto zapravo želi otići? Franjo odgovara da želi postati netko, a Klara ga pita što ako on već jest netko, samo to još ne vidi.
Tu Asiški dječak najjasnije izlazi iz okvira povijesnog romana o poznatom svecu. Pitanje više nije samo što se dogodilo Franji Asiškom prije osam stoljeća. To je pitanje koje poznaje svatko tko je jednom stajao pred izborom između života koji mu je već pripremljen i nečega što još nema ni ime.
Roman koji mladima ne nudi gotove odgovore
Roman je pisan kratkim i suzdržanim rečenicama, s mnogo dijaloga i bez potrebe da čitatelju unaprijed objašnjava što treba misliti o Franji. On ponekad djeluje tvrdoglavo, ponekad naivno, ponekad hrabro, a ponekad jednostavno mlad. Upravo zato njegova kasnija veličina nije zadana unaprijed. Čitatelj najprije upoznaje dječaka.
Priča koja i osam stoljeća poslije ostaje živa
U godini u kojoj se franjevački svijet ponovno vraća Franji kroz obljetnice, hodočašća, susrete i molitvu, Asiški dječak vraća se još jedan korak unatrag — u vrijeme kada nije postojao sveti Franjo, nego samo dječak iz Asiza koji je gledao cestu izvan grada i pokušavao razumjeti zašto mu život koji mu je ponuđen nije dovoljan.
Možda je upravo zato njegova priča, osam stoljeća poslije, još uvijek priča mladoga čovjeka. Ne počinje odgovorom, nego pitanjem:
Znam li kamo idem ili samo osjećam da više ne mogu ostati ondje gdje jesam?