O romanu Paromlin nad Bjelovarom

Piše: Goran Rukavina

Paromlin nad Bjelovarom vraća me u grad mojega djetinjstva, u Bjelovar kakav pamtim iz vremena odrastanja. Vraća me među njegove ulice, zgrade, igrališta i ljude. U romanu ima stvarnih mjesta, uspomena i događaja iz toga vremena. Paromlin, igralište iza garaža, stanovi, susjedi, svakodnevne brige i male navike pripadaju svijetu u kojem sam odrastao i koji danas, kada mu se vratim, gledam drukčije nego tada.

Sjećanja i sloboda romana

Ipak, ovo nije autobiografija. Ne treba u svemu što se događa glavnom liku tražiti moj život niti u svakom liku stvarnu osobu. Nešto se doista dogodilo, nešto sam promijenio, nešto izmislio, a ponešto je ostalo upravo onako kako ga pamtim. Stubište u kojem odrasta glavni lik, primjerice, gotovo je isto kao ono u kojem sam ja odrastao. Samo što u našoj zgradi nije bilo lifta, a u romanu ga ima. Trebao mi je i jednostavno sam ga ugradio. Valjda je to najjednostavniji primjer onoga što pisac radi sa svojim sjećanjima.

Nisam, dakle, želio zapisati vlastiti život ni napisati kroniku svoje obitelji. Više me zanimalo mogu li iz svojih sjećanja vratiti nešto od Bjelovara kojega više nema, ili ga barem nema onakvoga kakav je ostao u meni.

Mjesta koja nas određuju

Zato su mi bila važna konkretna mjesta. Pogled prema Boriku s prozora, plac ujutro, igralište iza garaža na kojem se ostajalo dok te netko ne pozove kući, crkva svetoga Antuna Padovanskoga, Paromlin koji je jednostavno bio ondje, dio grada i našega pogleda. Tada o tim mjestima nisam razmišljao kao o nečemu posebnom. Bila su tu. Tek poslije čovjek shvati koliko ga određuju upravo stvari pokraj kojih je godinama prolazio ne misleći da će mu jednoga dana nedostajati.

Život koji se čuo kroz zidove

Htio sam vratiti i nešto od života toga vremena. Stanove u kojima se sve čulo kroz zidove i susjede koji su znali tko je došao, tko je otišao i komu se što dogodilo. Kuhinje u kojima se jelo, razgovaralo, svađalo, pisalo zadaće i rješavalo ono što se moralo riješiti. Nije se imalo mnogo pa se nije lako bacalo. Stvari su se popravljale, odjeća čuvala, vrećice spremale, a nešto se ostavljalo sa strane jer bi „još moglo trebati“. Danas nam to možda izgleda nevažno, ali nama je tada bilo sasvim obično.

I ljudi su bili drukčiji, ili ih barem danas drukčije razumijem. O osjećajima se nije govorilo kao danas. Ponekad se uopće nije govorilo. Briga se pokazivala time što će te netko pitati jesi li jeo, imaš li dovoljno novca, jesu li ti cipele mokre ili treba li ti što za školu. Kao dijete takve stvari primaš gotovo zdravo za gotovo. Tek poslije shvatiš koliko je iza njih bilo odricanja o kojem ti nitko nije govorio.

Djetinjstvo viđeno drugim očima

Vjerojatno sam se zato i vratio tim godinama. Kada čovjek odraste, počne drukčije gledati vlastito djetinjstvo. Sjeti se neke rečenice koju tada nije razumio. Nekoga postupka koji mu je smetao. Šutnje koja mu je izgledala kao ravnodušnost. I odjednom, nakon trideset ili četrdeset godina, vidi nešto što kao dijete nije mogao vidjeti.

Volio bih da se nešto slično dogodi i čitatelju. Onaj tko pamti Bjelovar tih godina možda će prepoznati mjesto, prizor ili neku sitnicu na koju je već zaboravio. Možda će se sjetiti vlastite zgrade, igrališta, susjeda, roditelja ili bake. Onaj tko nije odrastao u Bjelovaru možda će prepoznati neko svoje mjesto jer djetinjstva se razlikuju po ulicama i gradovima, ali mnogo toga u njima ipak ostaje slično.

Bjelovar između sjećanja i romana

Zato bih volio da se Paromlin nad Bjelovarom čita kao roman, a ne kao traženje granice između onoga što se stvarno dogodilo i onoga što sam izmislio. Ta granica ni meni više nije uvijek važna. Važnije mi je je li ostao osjećaj vremena i ljudi o kojima sam želio pisati.

A Bjelovar je u toj priči stvaran. Onakav kakav je bio, onakav kakvim ga pamtim i, ponegdje, onakav kakav mi je za ovu priču trebao.