Ikonoklazam ili ikonoborstvo jedan je od najsnažnijih sukoba koji su potresli kršćanski svijet u ranome srednjem vijeku. Premda naziv doslovno znači „razbijanje slika“, nije se radilo samo o uništavanju umjetničkih djela. U središtu sukoba nalazilo se ozbiljno teološko pitanje: smije li se nevidljivi Bog prikazati ljudskim licem i materijalnim sredstvima, a da takva slika ne postane idol? Rasprava o ikonama zbog toga je istodobno bila rasprava o Kristu, njegovu utjelovljenju, ulozi Crkve i granicama carske vlasti. Odjek toga sukoba stigao je i do istočne obale Jadrana, iako na hrvatskom prostoru ikonoklazam nije imao jednako razoran oblik kao u središnjim dijelovima Bizantskoga Carstva.
Kako je nastao bizantski ikonoklazam
Ikonoklazam se pojavio u Bizantu u prvoj polovici 8. stoljeća, za vladavine cara Lava III. Njegovi su pristaše smatrali da štovanje slika može prerasti u idolopoklonstvo. Pozivali su se na starozavjetnu zabranu izrade likova i tvrdili da se Božja narav ne može prikazati bojom, drvom ili kamenom. Za njih ikona nije bila pomoć vjeri, nego opasnost da se čovjek počne klanjati predmetu koji je sam načinio. Zbog toga su svete slike uklanjane iz crkava, freske prekrivane, a figuralni prikazi često zamjenjivani križevima i ukrasnim motivima. Posebno su bili progonjeni redovnici jer su samostani bili najvažnija središta izrade i štovanja ikona.
Zašto su branitelji ikona govorili o utjelovljenju
Branitelji ikona, među kojima se isticao sveti Ivan Damaščanski, nisu tvrdili da drvo i boja imaju božansku snagu. Njihova se obrana temeljila na otajstvu Kristova utjelovljenja. Ako je Bog u Isusu Kristu doista postao čovjekom, ako je primio tijelo i pokazao ljudsko lice, tada ga je moguće i prikazati. Nijekanje Kristova lika moglo se razumjeti i kao dovođenje u pitanje stvarnosti njegova čovještva. Oni su zato razlikovali klanjanje, koje pripada samo Bogu, od čašćenja slike. Čast iskazana ikoni nije namijenjena njezinu materijalu, nego osobi koju ona predstavlja. Ikona nije Bog, već znak njegove prisutnosti i svojevrstan prozor prema nevidljivoj stvarnosti.
Drugi nicejski sabor i konačna pobjeda ikona
Prvo razdoblje ikonoklazma završilo je 787. godine Drugim nicejskim saborom, na kojem je obnovljeno štovanje svetih slika. Ikonoklazam je ipak ponovno uveden početkom 9. stoljeća te je konačno poražen 843. godine. Tada je u Bizantskoj Crkvi uspostavljena „pobjeda pravovjerja“, koja se u istočnoj kršćanskoj tradiciji i danas liturgijski obilježava. Tim završetkom nisu spašene samo ikone kao umjetnička djela. Potvrđeno je vjerovanje da materijalni svijet može biti nositelj svetoga: drvo može postati križ, boja može oblikovati Kristovo lice, a umjetnost može sudjelovati u navještaju vjere.
Hrvatski prostor između Bizanta, Rima i Franačkoga Carstva
Kada govorimo o tome kako je ikonoklazam djelovao na hrvatskom teritoriju, treba izbjeći promatranje 8. stoljeća kroz današnje državne granice. Hrvatski prostor tada nije bio politički jedinstven. Dalmatinski gradovi i otoci, poput Zadra, Splita, Trogira, Dubrovnika, Raba i Osora, zadržali su vezu s Bizantskim Carstvom. U njihovu se zaleđu istodobno oblikovala hrvatska kneževina, koja je postupno ulazila u zapadni, franački i rimski kulturni krug. Istra se također nalazila pod bizantskim utjecajem, ali je potkraj 8. stoljeća došla pod franačku vlast. Istočna obala Jadrana tako je bila granični prostor na kojem su se susretali Bizant, Rim i Franačko Carstvo.
Dalmatinski gradovi i biskupi u ikonoklastičkom sporu
Zbog pripadnosti pojedinih dalmatinskih gradova Bizantu moglo bi se očekivati da je carska ikonoklastička politika ondje bila dosljedno provođena. Međutim, za to nemamo čvrstih dokaza. Nisu pronađeni pouzdani tragovi sustavnoga uništavanja ikona, prekrivanja fresaka ili progona njihovih štovatelja na području današnje Hrvatske. Dalmatinski gradovi bili su udaljeni od Carigrada, imali su snažnu mjesnu tradiciju i održavali veze s Rimom. Zbog toga carske odluke nisu morale biti provedene jednakom strogošću kao u prijestolnici ili Maloj Aziji. Prema većini dostupnih izvora, dalmatinske su crkve ostale uglavnom privržene štovanju svetih slika.
Najvažnije svjedočanstvo o povezanosti našega prostora s ikonoklastičkim sporom pronalazimo u zapisima Drugoga nicejskog sabora. Među njegovim sudionicima 787. godine spominju se biskupi Ivan iz Splita, Urso s Raba, Lovro iz Osora i Ivan iz Kotora. Premda se Kotor danas ne nalazi u Hrvatskoj, tada je pripadao zajedničkom crkvenom i kulturnom prostoru bizantske Dalmacije. Prisustvo tih biskupa pokazuje da istočna obala Jadrana nije bila zaboravljena periferija. Dalmatinske su biskupije bile uključene u crkvenu raspravu koja je odlučivala o budućnosti kršćanske slike.
Njihovo sudjelovanje ipak ne znači da su prethodno bili ikonoklasti. Mnogo je vjerojatnije da su sudjelovali u obnovi štovanja ikona i potvrđivanju položaja svojih biskupija. Upravo je činjenica da su biskupi iz Splita, Raba i Osora bili prisutni na saboru jedan od najsnažnijih pokazatelja da su crkvene zajednice na našem prostoru ostale povezane s općom Crkvom i da nisu prihvatile radikalno odbacivanje svetih slika.
Starohrvatska umjetnost: trag ikonoklazma ili širi europski jezik?
U starohrvatskoj umjetnosti iz toga vremena ljudski su likovi doista razmjerno rijetki. Na kamenome crkvenom namještaju prevladavaju križevi, pleter, rozete, ptice, lavovi, kaleži i biljni motivi. Takav bi se izbor mogao protumačiti kao posljedica ikonoklazma, ali za tu tvrdnju nema dovoljno dokaza. Pleterna ornamentika nije bila ograničena na Bizant niti je nužno izražavala protivljenje svetim slikama. Bila je raširena u Italiji, na franačkom području i u drugim dijelovima Europe. Njezina prisutnost na hrvatskim spomenicima prije govori o povezanosti našega prostora s različitim umjetničkim strujanjima nego o prihvaćanju ikonoklastičkoga nauka.
Treba uzeti u obzir i problem očuvanosti. Kameni pluteji, zabati i arhitravi mogli su preživjeti stoljeća rušenja i pregradnji, dok su ikone na drvu i zidne slike bile mnogo osjetljivije. Njihov mali broj ne znači nužno da nisu postojale ili da su bile namjerno uništene. Osim toga, križ, loza, ptica i kalež bili su osobito prikladni simboli u vrijeme pokrštavanja Hrvata. Jednostavnim su likovnim jezikom prenosili temeljne poruke kršćanske vjere stanovništvu koje je tek ulazilo u novi vjerski i kulturni svijet.
Odjek ikonoklazma u crkvenim i političkim odnosima
Najveći utjecaj ikonoklazma na hrvatski prostor stoga nije bio u razbijenim ikonama, nego u promjenama crkvenih i političkih odnosa. Sukob oko slika produbio je udaljavanje između bizantskoga cara i rimskoga pape. Dalmatinski gradovi bili su politički povezani s Bizantom, ali su zadržavali latinski jezik i snažne veze s Rimom. Hrvatsko se zaleđe sve više okretalo Franačkom Carstvu i zapadnom kršćanstvu. Na istočnoj obali Jadrana tako su se prepletali različiti obredi, političke vlasti i umjetničke tradicije.
Nakon završetka ikonoklazma bizantski utjecaj nije nestao. Bizantski prikazi Krista, Bogorodice i svetaca nastavili su dolaziti na Jadran, gdje su se susretali s latinskom liturgijom, karolinškim graditeljstvom i domaćim klesarskim radionicama. Iz toga susreta razvila se osobita predromanička umjetnost hrvatskoga prostora. Ona nije bila jednostavno ni bizantska ni zapadna, nego je nastajala na dodiru tih svjetova.
Zaključak: hrvatski prostor na granici Istoka i Zapada
Ikonoklazam, dakle, na hrvatskom teritoriju nije izazvao val sustavnoga uništavanja sakralne umjetnosti koji bismo mogli povijesno ili arheološki dokazati. Njegov je odjek ipak bio važan. Dalmatinske su se biskupije našle unutar velikoga spora o naravi kršćanske slike, a njihovi su predstavnici sudjelovali na saboru koji je obranio ikone. Hrvatski je prostor pritom ponovno pokazao svoju posebnost: nalazio se na granici Istoka i Zapada, ali nije bio tek pasivni rub velikih carstava. Primao je njihove utjecaje, prilagođavao ih vlastitim prilikama i iz njih stvarao prepoznatljiv umjetnički izraz.
Konačna pobjeda štovatelja ikona omogućila je da sveta slika nastavi živjeti kao sastavni dio kršćanske vjere. Za ikonopisca ona nije samo ukras ni slobodna umjetnička interpretacija, već svjedočanstvo da je nevidljivi Bog postao vidljiv u Kristu. Upravo je ta istina nadživjela ikonoklazam i ostala temeljem kršćanske sakralne umjetnosti, kako na Istoku tako i na hrvatskom prostoru.