Piše: Goran Rukavina
Prije reda zamislio sam kao psihološki triler. Htio sam priču koja čitatelja uvlači gotovo neprimjetno, a onda ga, zajedno s glavnim likom, zatvara u prostor iz kojega se ne izlazi jednostavnim okretanjem ključa.
Jedne noći u zaključanoj crkvi
Sve počinje jedne noći. Fra Niko ulazi u zaključanu crkvu i ondje zatječe nepoznatoga muškarca. Ne bi smio biti unutra. Nitko ga nije pustio. A ipak zna fra Nikino ime. Zna za Lovru. Zna da je mrtav. Zna za odluku koja je prethodila njegovoj smrti. I zna stvari koje su trebale ostati skrivene – u dokumentima, u bilješkama i u Nikinu sjećanju.
Od toga trenutka roman postaje sve tjeskobniji. Zaključana vrata ne otvaraju se kad bi trebala. Sjećanja više nisu pouzdana. Stara bilježnica čuva rečenice koje danas zvuče drukčije nego onda kad su zapisane. A nepoznati čovjek ne prijeti, ne viče i ne optužuje. Samo postavlja pitanja. Upravo mu zato nije moguće pobjeći.
Fra Niko pred vlastitom savješću
Fra Niko godinama je vjerovao da je učinio ono što je trebalo. Lovro je bio izdvojen radi opreza, radi mira, radi cjeline. Odluka je bila razumna. No razumna odluka nije nužno i odluka bez posljedica. Što se više vraća onomu što se dogodilo, Niko sve manje istražuje Lovrinu smrt, a sve više sebe samoga. Čovjek koji mu dolazi noću njegova je savjest – ona koju je godinama uspijevao utišavati redom, pravilima i uvjerenjem da je postupio ispravno.
To mi je u Prije reda možda i najdraže. Ovo nije triler u kojemu treba otkriti ubojicu. Nema klasičnoga zločinca ni jednostavne podjele na krive i nevine. Postoji mrtav čovjek, postoji odluka donesena u dobroj namjeri i postoji netko tko mora živjeti s pitanjem je li mogao postupiti drukčije.
Prije reda: pitanje koje može pogoditi svakoga
Zato bih volio da Prije reda čitaju i oni koji inače ne posežu za romanima smještenima u crkveni ili samostanski prostor. Samostan je ovdje samo mjesto radnje. Pravo je pitanje mnogo šire i može pogoditi svakoga od nas: što se dogodi kad jednoga dana više nismo sigurni da je ono što smo godinama smatrali ispravnim doista bilo ispravno?
Mislim da je Prije reda jedan od onih romana u koje je najbolje ući bez previše informacija. Dovoljno je znati ovo:
Jedan je čovjek mrtav. Jedna odluka nikad nije do kraja razjašnjena. A jedne noći savjest odluči progovoriti.
I tada počinje ono od čega fra Niko više ne može pobjeći.