Piše: Goran Rukavina
Ime čovjeka za mene je roman o čovjeku koji je dugo znao tko treba biti, a onda se našao pred težim pitanjem: tko je kad više nije siguran u ono što je godinama gradio.
Feliks između uloge i vlastitog imena
Feliks jest svećenik, ali nisam ga želio svesti na zvanje. Došao je u godine kad uredno složen život više nije dovoljan odgovor. Obveze se izvršavaju, sastanci završavaju, ljudi dolaze i odlaze, a između svega toga polako se otvara pukotina između onoga što čovjek radi i onoga što jest.
Zagreb kao prostor svakodnevice
U romanu nema velike vanjske radnje. Napetost dolazi ponajprije iz Feliksova unutarnjeg pomicanja, pa su mi bili važni obični prizori: hodanje gradom, Dolac, ručak, sastanak, stari stan, pogled kroz prozor. Zagreb nisam htio kao kulisu. Vlaška, Kaptol, Ribnjak, tramvaji i mokri pločnici daju knjizi konkretnost i ritam svakodnevice. Među ljudima koji kupuju kruh, čekaju tramvaj ili nekamo žure Feliks sve češće primjećuje jednostavnost koju je sam izgubio u rasporedima i funkcijama.
Likovi bez jednostavnih podjela
Nisam htio da Feliks stoji iznad ljudi koje promatra. Vidi njihove slabosti, taštinu, ogovaranje i umor, ali pripada istom svijetu. I on prosuđuje, šuti kad bi možda trebao govoriti, skriva se iza vlastite inteligencije i ironije. Ni ostale likove nisam dijelio na dobre i loše. U istoj osobi mogu stajati sebičnost i velikodušnost, slabost i odanost, taština i dobrota. Takvi su mi likovi uvjerljiviji od onih koji postoje samo da bi dokazali neku autorovu tvrdnju.
Sporiji i misaoniji ritam
Roman je sporiji i misaoniji. Rečenica ide za Feliksom dok promatra, sumnja i vraća se vlastitim zaključcima. Ipak su mi najdraži dijelovi u kojima prizor kaže više od objašnjenja: neugodna šutnja za stolom, slučajan pogled, šalica kave, bolnički hodnik, kratak susret s čovjekom čije ime Feliks ne želi svesti na slučaj.
Zašto naslov Ime čovjeka?
Odatle i naslov. I Feliks u romanu piše, a o tome u knjizi stoji:
„Ipak, dok je pisao, osjećao je da se naslov, koji se sve češće vraća u njegovu glasu, ime čovjeka, više ne odnosi samo na župljane, siromahe, bogoslove ili pokojne, nego i na one koje u ime služenja godinama gube vlastito ime pod funkcijom.”
Ta mi je misao među najvažnijima u knjizi. Feliks je godinama bio ono što je izabrao biti i ono što su drugi od njega očekivali. Sad se prvi put ozbiljno pita koliko je ispod svega toga ostalo njega samoga. To je za mene središte romana: koliko čovjek može pripadati svojim ulogama, obvezama i tuđim očekivanjima, a ipak sačuvati svoje ime.
Roman koji čitatelja vraća njegovim pitanjima
Pisao sam ga za čitatelje koji od romana ne traže samo priču nego i lik koji će ih zadržati u vlastitim pitanjima. Čitajte ga polako. Možda ćete u Feliksovoj potrazi prepoznati nešto što nema veze s njegovim zanimanjem ni godinama, nego s iskustvom svakoga tko se barem jednom zapitao koliko je od života koji živi doista njegovo.
Želite pročitati roman?
Roman Ime čovjeka Gorana Rukavine dostupan je u web-trgovini Fidelissima.