Black Sabbath i sotonizam često se povezuju prije nego što se bend uopće posluša. Ime benda, mračan zvuk, zastrašujući omoti i Ozzyjev nadimak Princ tame mnogima su dovoljni da zaključe kako je riječ o glazbenicima koji slave Sotonu. No kada se pažljivije poslušaju njihove pjesme i uzmu u obzir objašnjenja samih članova benda, pojavljuje se drukčija slika. U mnogim njihovim najvažnijim tekstovima zlo je sila koja zavodi, porobljava i uništava čovjeka, a Bog predstavlja pomoć, ljubav ili posljednju instanciju pravde.
To ne znači da Black Sabbath treba proglasiti kršćanskim bendom. Njihova glazba obuhvaća vjeru i sumnju, strah i provokaciju, zanimanje za okultno i otpor duhovnim autoritetima. Ipak, tvrdnja da su Ozzy Osbourne, Tony Iommi, Geezer Butler i Bill Ward bili jednostavno skupina štovatelja Sotone teško se može održati pred sadržajem njihovih pjesama i njihovim vlastitim riječima.
Black Sabbath i sotonizam: mračni zvuk nije slavljenje zla
Za početak treba razlikovati prikazivanje zla od njegova odobravanja. Pisac koji opisuje ubojstvo ne zagovara nužno ubojstvo, kao što glumac koji tumači negativca ne iznosi vlastitu moralnu ispovijest. Pjevač također može govoriti iz perspektive zavodnika, nasilnika ili očajnika. Upravo se ta razlika u slučaju Black Sabbatha često gubila. Sama prisutnost Sotone u pjesmi uzimala se kao dokaz da mu bend pripada, bez pitanja što Sotona u toj pjesmi radi i kako se prema njemu odnosi čovjek koji pjeva.
Tony Iommi objašnjavao je da su on i Butler voljeli horor-filmove te da je u glazbi želio izazvati sličan osjećaj straha. Taj je pristup postao temelj Sabbathova zvuka: teški riffovi, nelagoda i slutnja da se približava nešto prijeteće. Njihova je glazba davala zvučni oblik užasu. Kao i kod dobrog horora, smisao nije nužno bio privući čovjeka zlu, nego ga natjerati da osjeti njegovu opasnost.
Bend je, naravno, prihvaćao dio takve prepoznatljivosti. Iommi je priznavao da ih je mračan imidž istodobno opterećivao i privlačio publiku. No nisu svi simboli koji su ih pratili bili njihova odluka. Bill Ward posebno je negodovao zbog obrnutog križa unutar omota prvog albuma. Objasnio je da članovi benda o tome nisu bili konzultirani i da taj znak nije predstavljao ono što su oni bili. Odluka o omotu tako je godinama služila kao navodni dokaz njihovih osobnih uvjerenja.
Najbolje mjesto za provjeru tih uvjerenja ipak su same pjesme.
„Black Sabbath”: upozorenje, a ne slavljenje zla
Naslovna pjesma „Black Sabbath” iz 1970. opisuje čovjeka koji se suočava s prijetećom crnom pojavom. Njegova reakcija je užas: pokušava pobjeći i zaziva Božju pomoć. Sotona se pojavljuje kao opasnost pred kojom čovjek drhti. Slušatelj ulazi u iskustvo ugrožene osobe, a ne u slavlje nekoga tko je pronašao gospodara kojemu se želi predati.
Geezer Butler, ključni tekstopisac benda, izričito je objasnio da je pjesma zamišljena kao upozorenje ljudima da se ne upuštaju u sotonizam. Smetalo mu je što su pojedini slušatelji izdvajali riječi poput Satan i Lucifer, zanemarujući sve što ih okružuje. Njegovo objašnjenje potvrđuje ono što se već može čuti u pjesmi: susret sa zlom završava strahom i pozivom u pomoć.
„After Forever”: vjera, ljubav i licemjerje
Još izravniji izazov stereotipu predstavlja „After Forever” s albuma Master of Reality iz 1971. Ta pjesma postavlja pitanja o duši, smrti, Bogu i Kristu. Obraća se čovjeku koji možda vjeruje, ali se boji to priznati pred prijateljima. Pita ga hoće li zbog tuđeg podsmijeha odustati od vlastitog uvjerenja. Boga povezuje s ljubavlju i oslobođenjem od grijeha i mržnje.
Takva se poruka teško uklapa u predodžbu benda posvećenog borbi protiv kršćanstva. Da bi je se prepoznalo, nije potrebno tražiti skrivene znakove ni izmišljati simboliku. Nalazi se u samom tekstu.
Butler je nastanak pjesme povezivao s vlastitim katoličkim odgojem i vjerskim nasiljem u Sjevernoj Irskoj. Nije razumio kako se ljudi koji vjeruju u Isusa mogu međusobno ubijati zbog religije. Za njega je temeljna poruka bila uzajamna ljubav. U jednom je razgovoru rekao i da su sva četvorica odgojena kao kršćani te da vjeruju u Boga. To ne dokazuje da su jednako shvaćali vjeru ili dosljedno živjeli prema njoj, ali je važno svjedočanstvo o tome kako je sam član benda opisivao njihova uvjerenja.
Zlo, rat i odgovornost u Sabbathovim pjesmama
Na istom albumu „Lord of This World” upozorava na drukčiji oblik opasnosti. U pjesmi govori zli gospodar koji čovjeka podsjeća da je vlastitim izborima dospio pod njegovu vlast. Umjesto ljubavi birao je zlo, prepuštao se pohlepi i oholosti, a sada se suočava s posljedicama.
Takav pripovjedni postupak može biti neugodan jer slušatelj čuje glas porobljivača. No upravo u tome leži snaga upozorenja. Čovjek koji vjeruje da slobodno upravlja svojim životom otkriva da su ga njegovi postupci učinili robom. Pjesma se zato može čitati kao mračna moralna opomena: zlu se može pripadati i bez svjesne odluke da ga se štuje.
„War Pigs” usmjerava istu zabrinutost prema ratu i političkoj moći. Generali i političari upravljaju tuđim životima, dok posljedice njihovih odluka snose ljudi koji nisu birali rat. U završnom prizoru dolazi Božji sud. Moćnici ostaju bez zaštite i mole milost za svoje grijehe.
Sotonin smijeh u toj pjesmi pripada užasu prizora. Osuda ratnih vođa počiva na ideji da moć ne oslobađa čovjeka moralne odgovornosti. Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je naredio netko na vrhu države.
Slična briga za život prožima „Children of the Grave”. Naslov može zazvučati kao slavljenje smrti, ali pjesma govori o mladima koji žele budućnost bez nuklearnog straha. Poziva ih da pokažu kako ljubav još postoji. Grob predstavlja sudbinu koja prijeti čovječanstvu ako ne promijeni smjer. Upozorenje je snažno upravo zato što ljudski život vrijedi sačuvati.
Pjesme koje ne stanu u jednostavne etikete
Pošteno čitanje Sabbathova opusa ipak mora ostaviti prostor i za pjesme koje ne odgovaraju izravno kršćanskom svjetonazoru. „N.I.B.” govori iz Luciferove perspektive. Butler ju je opisao kao humorističnu zamisao o Luciferu koji se zaljubljuje. Takva fantazija može nekome biti neprimjerena ili odbojna. No autorovo objašnjenje ne podupire zaključak da pjesma predstavlja stvarnu prisegu Sotoni.
„Under the Sun” još jasnije pokazuje zašto bend nije dobro svoditi na jednu religijsku poruku. Pripovjedač odbija da mu život određuju propovjednici, religijski fanatici i crni magovi te naglašava oslanjanje na sebe. To nije kršćanska ispovijest. Izražava individualizam i otpor nametnutim duhovnim autoritetima, uključujući okultne.
Okultno zanimanje i granice zaključivanja
Treba priznati i Butlerovo rano zanimanje za okultno. U vlastitim je prisjećanjima opisivao crno obojenu sobu, obrnute križeve, knjigu o magiji i zastrašujuće noćno iskustvo koje je povezivao s nastankom pjesme „Black Sabbath”. Nema potrebe te priče prikazivati kao potvrđene nadnaravne događaje. Dovoljno je prihvatiti da su znatiželja i eksperimentiranje postojali. No to samo po sebi ne dokazuje trajnu pripadnost sotonizmu, osobito kada je Butler pjesmu nastalu iz takva iskustva objasnio kao upozorenje protiv njega.
„God Is Dead?”: sumnja koja ne gasi nadu
Pitanja vjere i zla ostala su prisutna i desetljećima kasnije. „God Is Dead?” s albuma 13 iz 2013. već u naslovu sadrži detalj koji se lako zanemari: upitnik. Pjesma suočava slušatelja s nasiljem, religijskim slikama, sumnjom i odbijanjem pomisli da je Bog mrtav. Njezin je glas nemiran i proturječan, poput čovjeka koji pokušava razumjeti svijet u kojem se strašne stvari događaju i u Božje ime.
Ozzy je objašnjavao da ga je upravo takvo nasilje potaknulo na razmišljanje. U pjesmi je prepoznavao i nadu, sadržanu u odbijanju tvrdnje o Božjoj smrti. Pritom je otvoreno govorio o načinu rada: on bi ponudio melodiju, izraz ili zamisao, a Butler bi razradio tekst. Ta je podjela važna jer Ozzyjev glas nije automatski dokaz da je svaku otpjevanu rečenicu osobno napisao.
Ozzy, Iommi i odnos prema kršćanstvu
Ni nadimak Princ tame ne treba tretirati kao teološku izjavu. Ozzy ga je opisivao kao ime koje je počelo kao šala. U intervjuu iz 1986. izričito se predstavio kao kršćanin. Njegov život i javni nastupi pritom su bili puni proturječja, grubog humora i postupaka zbog kojih je poslije žalio. Sve to otežava svako idealiziranje, ali ne poništava potrebu da njegove stvarne izjave razlikujemo od scenske karikature.
Kod Tonyja Iommija postoji i konkretan primjer suradnje s Crkvom. Godine 2017. predstavljena je njegova skladba „How Good It Is”, nastala za zbor birminghamske katedrale, s tekstom nadahnutim Psalmom 133. Iommi je suradnju opisivao kao način da nešto vrati rodnom gradu. Taj događaj ne govori sve o njegovoj osobnoj vjeri, ali se teško uklapa u sliku čovjeka čiji bi temeljni cilj bio neprijateljstvo prema kršćanstvu.
Solo pjesme: između reputacije i stvarne poruke
Ozzyjev samostalni opus nastavlja mnoge od istih tema. Pritom zasluge pripadaju i Bobu Daisleyju, autoru velikog dijela tekstova ranih solo albuma. Njegova objašnjenja otkrivaju koliko se namjera pjesme ponekad razlikovala od dojma koji su ostavljali naslov i Ozzyjeva reputacija.
„Mr. Crowley” očit je primjer. Pjesma se bavi poznatim okultistom, a njezin zvuk pridonosi tajanstvenosti njegova lika. No tekst ga istodobno propituje, njegov život opisuje kao tragičan i govori o obmanjivanju ljudi magijom. Daisley je temu zamislio kao pitanje što je Crowley zapravo mislio. Pjesma pokazuje fascinaciju kontroverznom osobom, ali iz nje ne proizlazi nedvosmisleno prihvaćanje njezina nauka.
„Revelation (Mother Earth)” donosi mnogo jasniju opomenu. Govori o ljudskoj odgovornosti, razaranju svijeta i budućnosti djece. Molba za oproštenje podsjeća na Kristove riječi s križa, premda je upućena personificiranoj Zemlji. Tekst spominje Stvoritelja i kršenje Božjih pravila, a apokaliptične slike služe upozorenju na posljedice ljudskog ponašanja. Religijski jezik ovdje izražava strah za život i svijet koji ostavljamo drugima.
Posebno je poučna „Suicide Solution”. Naslov je mnogima zvučao kao poziv na samoubojstvo, dok je Daisley objašnjavao da je pisao o opijanju do smrti, potaknut Ozzyjevim pijenjem. Riječ solution uključuje i značenje tekuće otopine, odnosno alkohola koji se lažno nudi kao izlaz. Namjera je bila upozoriti na samouništenje kroz ovisnost.
U „Crazy Train” iza slavnog riffa nalazi se tekst o mržnji, manipulaciji i sukobima koje ljudi nasljeđuju od prethodnih generacija. Pjesma traži mogućnost ljubavi i izlaska iz tog kruga. Kasniji „Dreamer” izražava zabrinutost za Zemlju, buduće naraštaje i sposobnost ljudi da žive zajedno. Spominjanje Boga i Isusa prati poziv na uzajamnu pomoć i prestanak mržnje. To je široka humanistička poruka, ali svakako važan dio opusa čovjeka kojega se često svodi na simbol tame.
Pažljivo slušanje umjesto predrasuda
Ništa od toga ne zahtijeva uljepšavanje njihovih života. Članovi Black Sabbatha nisu bili sveci, a Ozzyjeva ovisnost, skandali i povrede drugih ljudi ne nestaju zato što neke njegove pjesme imaju plemenitu poruku. Slušatelj može imati ozbiljne moralne prigovore njihovim postupcima, simbolima i tekstovima. No moralni prijestup, provokacija, zanimanje za okultno i pripadnost sotonizmu različite su tvrdnje. Za svaku su potrebni odgovarajući dokazi.
Najuvjerljivija obrana Black Sabbatha zato počiva na pažljivom slušanju. Njihove pjesme često osuđuju rat, mržnju, pohlepu i duhovno ropstvo. Zlo prikazuju kao opasnost, a čovjeka kao biće koje može pogriješiti, izgubiti slobodu i zatrebati pomoć. Sami članovi odbacivali su etiketu koja im je nametnuta, a Butler je jednu od njihovih temeljnih pjesama izričito opisao kao upozorenje protiv sotonizma.
Prije nego što pjevača proglasimo glasnogovornikom Sotone, vrijedi poslušati što radi kada se Sotona pojavi u njegovoj pjesmi. U „Black Sabbath” čovjek pred njim bježi i traži Božju pomoć. Za razumijevanje benda to govori više od nadimka Princ tame.